Asrielova [ra]z(a)mišljanja
17.05.2008., subota
Žao mi je...
|
žao mi je što sam zaljubljen žao mi je što sam zaljubljen u tebe žao mi je što sam zaljubljen u idealiziranu verziju tebe žao mi je što sanjam žao mi je što sanjam tebe žao mi je što sanjam idealiziranu verziju tebe žao mi je što volim žao mi je što volim tebe žao mi je što volim idealiziranu verziju tebe žao mi je što postojiš samo ti žao mi je što postojim samo ja žao mi je što ne postojimo mi žao mi je... ali ja volim biti zaljubljen u tebe, volim sanjati i voljeti tebe žao mi je... ali ja te volim! |
01.09.2007., subota
Vatrogasci - istinski heroji
|
Čitam u novinama - umrlo šestero vatrogasaca (među kojima je i jedna malodobna osoba), gledam na televiziji - još jedan umro u bolnici. Taj nesretan događaj potaknuo me da napišem ovaj post koji posvećujem tih hrabrim vatrogasima. Oduvijek sam se divio vatrogascima koji žrtvujući svoje živote dobrovoljno, naglašavam riječ - dobrovoljno, spašavaju živote drugih ljudi. Radi se o velikoj predanosti poslu i ljubavi prema ljudima i prirodi. Sljedeći događaj iz djetinjstva mi je posebno ostao u sjećanju. Bila je mrkla noć, iza ponoći, sirena je zacvilala... jednom... drugi put... treći put... Tada sam znao da negdje nešto gori. I nije prošlo ni pet minuta, već je kroz moju malu uličicu projurio na starom traktoru jedan od vatrogasaca da se pridruži svojem vatrogasnom društvu gasiti požar. Kolika predanost... Neizmjerno sam zahvalan što postoje takve osobe. Hvala svim vatrogascima, a ponajviše hvala onima koji su poginuli hrabro gašeći požare i koji su s velikom predanošću obavljali taj posao. Neka im je vječna hvala i slava! |
31.08.2007., petak
Odvratne smeđe kugletine... da pukneš od smijeha...
Evo što se danas zbilo. Šetao sam dvorištem, kad na jendom iz šupe, garaže (ili kak` god da to nazovemo) izlete dva ogromna smeđa dlakava, i pored svega, odrvratna štakora. Zakoračih i u to jedan pokraj moje noge odjuri u grmlje. Okrenuh glavu i vidjeh da ovaj drugi pobježe natrag u šupu, garažu ili kak` god smo tu prostoriju nazvali. Prvo sam zanijemio i ostao ukopan na mjestu. A onda - prasnuo sam u smijeh. Mislim, nemam pojma čemu sam se smijao, ali jednostavno mi je došlo da se smijem.  Eh, da sad ne ispadne da mi je drago što mi dvorištem kruže te dvije odvratne smeđe kugletine. Baš naprotiv. Jednostavno sam osjetio potrebu za smijanjem. Nevjerojatno! Ah taj smijeh... Nego da pitam ja vas, je li se i vama dogodilo kad da se jednostavno počnete smijati nakon neke bezvezne situacije kao što je, recimo, ova? |
30.08.2007., četvrtak
Male crne točkice
Danas mi se dogodilo nešto neobično, zapravo vidio sam, a na neki način i osijetio nešto neobično. Nebo je bilo bijelo. Oblacima se nije vidio ni kraj ni početak. Tu i tamo tu su bjelinu kvarile sive mrlje. Sve je bilo mirno i puhao je prohladni povjetarac. I na jedanput se pojavilo brdo malih crnih točaka. Bile su to ptice. Gledao sam u nebo i uživao. Mnoštvo malih crnih točkica igralo se međusobno na gotovo bjelom nebu bez kraja i početka. Bilo ih je bezbroj. I sam sam se osjećao nekako razigrano i veselo. Stajao sam i sa zanimanjem promatrao taj prizor nekih desetak minuta. Ne znam, rijetko me je nešto tako uspjelo zaustaviti do sad i natjerati na promatranje. Prekrasan prizor.  Pozdrav svima! |